Neki posmrtni ostaci osoba ubijenih u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine još uvijek nisu identifikovani i nalaze se u skladištu. U Memorijalnom centru Srebrenica izgrađen je novi depo kako bi konačno dobili dostojanstveno počivalište.

Almasa Salihović je već dva puta ukopavala posmrtne ostatke svoga brata Abdulaha koji je ubijen u julu 1995. godine u Srebrenici. Ali njegovo tijelo još nije kompletirano i svjesna je da možda nikada neće biti. Isto je i sa trojicom amidža koje je izgubila u srebreničkom genocidu.

„Nekima fali malo, nekima malo više, mom bratu svakako možda i najviše“, kaže Almasa.

Dio njegovih posmrtnih ostataka pronađen je u masovnoj grobnici u Čančarima kod Zvornika, 2008. godine. Proći će još 13 godina dok Almasa ne primi drugi poziv sa informacijom da je pronađeno još nekoliko kostiju i šorc njenog brata.

Ona dijeli sudbinu hiljada Srebreničana koji još uvijek nisu pronašli sve posmrtne ostatke svojih najmilijih.

Stotinjak kilometara od Srebrenice, u prostorijama Podrinje identifikacionog projekta (PIP) u Tuzli godinama leže hiljade bijelih vreća i kutija sa ostacima žrtava genocida koji nemaju svoje ime i prezime.

Uskoro će se vratiti u Memorijalni centar u Potočarima zahvaljujući podršci Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sredinom oktobra 2023. godine potpisan je ugovor za izgradnju depoa u koji će se na odgovarajući, dostojanstven i trajan način pohraniti svi lični predmet, odjeća i biološki ostaci koji ne mogu biti identifikovani,

Almasi utjehu pruža nada da će, makar na takav način, neidentifikovani ostaci njenog brata i amidža konačno počivalište naći u Srebrenici.

„Meni lično bi značilo mnogo da oni dijelovi koji nedostaju pronađu put dovdje. Smatram da ne postoji bolje mjesto na kojem bi trebali da budu. Kada se njihovi posmrtni ostaci ovdje vrate, to je isto kao da su se oni vratili upravo i u mezarje Memorijalnog centra Srebrenica“, kaže ona.

Depo u Srebrenici izgrađen je u maju 2024. godine u velikoj betonskoj hali unutar kompleksa bivše fabrike akumulatora u Potočarima. Sredstva za njegovu izgradnju udružili su Memorijalni centar Srebrenica i USAID, kroz mirovni projekat PRO-Budućnost koji provodi Catholic Relief Services (CRS).

Riječ je o montažnom objektu od 335 kvadrata koji je projektovan prema savremenim standardima, te napravljen od kvalitetnih i trajnih materijala, sa posebnim naglaskom na sisteme instalacija grijanja, ventilacije, rasvjete i protivpožarne zaštite. USAID je posvetio punu pažnju svakom detalju zbog činjenice da bi neadekvatna vlažnost, temperatura ili osvjetljenje prostorije mogli zauvijek uništiti posljednje tragove nečijeg postojanja.

Osim trajnog pohranjivanja bioloških ostataka i predmeta, jedan od ciljeva je da depo doprinese memorijalizaciji i procesu suočavanja sa prošlošću.

“Tako ja vidim ovaj depo, kroz te lične predmete i te posmrtne ostatke, koji će pomoći posjetiocima [Memorijalnog centra] da se nekako povežu sa žrtvama, da pokušaju da zamisle jedan život iza svake te kosti”, kaže Almasa. “Moramo se truditi da ispričamo priče svih nas koji smo preživjeli, a ponajviše priče onih koji nisu preživjeli”.

Kao uposlenica Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović je ponosna što sa svojim kolegama svakodnevno doprinosi misiji da nijedna žrtva genocida ne bude zaboravljena.